21 December 2006

Religijsko obrazovanje u Hrvatskoj

Uvod
Društveni i religijski kontekst u Hrvatskoj
Religioznost u Hrvatskoj: neki empirijski podaci
Pravni okvir uvođenja vjeronauka u škole
– Ustav Republike Hrvatske
– Ugovori između Republike Hrvatske i Katoličke crkve
– Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica
– Ugovori između Vlade Republike Hrvatske i drugih vjerskih zajednica
Javne rasprave o uvođenju religijskog obrazovanja u školama devedesetih godina u Hrvatskoj
Kurikulum
– Osnovne škole
– Srednje škole
Udžbenici
– Katolički udžbenici
– Islamski udžbenici
– Druge religije
Obrazovanje nastavnika
Empirijski podaci o stavovima prema vjeronauka u školama
Zaključak
Bilješke
Literatura
– Službeni dokumenti i pravni akti

Uvod

Religija i religioznost kao jedan od načina čovjekova odnosa prema svijetu, kao mogući odgovor na bitna pitanja čovjekove egzistencije i kao praktično – vrijednosna orijentacija u životu integralni su i aktivni dio kulture. Kao i ostali oblici ljudskog duha i religija je aktivni čimbenik svakog sociokulturnog miljea, stoga i razvoja duhovne i materijalne kulture. Velik je broj praktičnih implikacija religije na ponašanje, kako religioznih ljudi i pripadnika određene religijske zajednice, tako i onih kojinisu religiozni. Sve to upućuje na važnost upoznavanja mladih s religijskim fenomenom i kroz obrazovanje u školi.

Škola je jedan od glavnih čimbenika socijalizacije. Opstoji u konkretnom socijalno-povijesnom kontekstu koji je značajno obilježava. Obrazovni sadržaji u školi uvjetovani su, kako općim rezultatima razvoja temeljnih ljudskih znanja, tako i tradicijom i kulturom konkretnog društva. Svaka država se brine da škola prenosi vrijednosti i norme koje su u temelju društvenog života, no na rad škole mogu utjecati i druge institucije. Primjer za to je utjecaj Katoličke crkve u Hrvatskoj početkom devedesetih godina na sadržaj obrazovanja u državnim osnovnim i srednjim školama, te uvođenje vjerskog odgoja u vrtićima i vjeronauka u sustavu javnih škola.

U sklopu bivšega socijalističkog sustava, religija i crkva su, sa stanovišta službene ideologije bile negativno konotirane, potisnute u privatnu sferu i bez ikakvog društvenog utjecaja, te je i konformistički obrazac u tom smislu bila poželjna nereligioznost i ateizam. Iako su Ustavom građanima bili zajamčeni svi oblici vjerskih prava i sloboda, na ideologijskoj razini se provodila "idejna borba" protiv religije i crkve, koja je u različitim područjima, s različitim intenzitetom bila prisutna i u društvenoj praksi. Na institucionalnoj razini (npr. u odgojno-obrazovnom sustavu, u medijima javnog informiranja) religija i crkva su, zapravo, bile nevidljive.

Međutim, podaci iz provedenih socioreligijskih istraživanja jasno su pokazali da religija i crkva nisu nestale iz života ljudi, već da su, osobito na primarnoj identifikacijskoj razini, a zatim i u svojim tradicionalnim oblicima, bile široko rasprostranjene u svim segmentima društva, te bile sastavnicom kako tradicionalnog ruralnog životnog ambijenta, tako i razvijenijeg, urbanog, "modernog", iako se u ovom potonjem uočila veća problematizacija religijskog, osobito na razini aktualne religioznosti. U kontekstu konfesionalnih razlika, u širem jugoslavenskom kontekstu, Hrvatska je, uz Sloveniju, pripadala najreligioznijem dijelu bivše Jugoslavije. Tu široko rasprostranjenu (osobito tradicionalnu) religioznost sociolozi su prepoznali kao potencijal za oživljavanje religioznosti u drugačijim društvenim uvjetima.

Novi postkomunistički tranzicijski društveni kontekst obilježavaju, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, procesi transformacije institucionalnih, industrijskih i gospodarskih struktura, te kulturnoga sklopa društva. Ta se transformacija odvija uz paralelne procese liberaliziranja i demokratiziranja, koji su uvjet političkih i socijalnih promjena.

U sklopu sociokulturnih promjena značajno mjesto zauzimaju i religijske promjene. Glavni okvir tih promjena, (dominantno oblikovan pod utjecajem tadašnje vladajuće stranke HDZa) bila je otvorenost vodećih društvenih struktura i društva prema religiji i crkvi u tranzicijsko-transformacijskim uvjetima - od institucionalnih rješenja, do položaja i uloge religije i crkve (osobito Katoličke crkve). Dio toga okvira je i djelovanje crkve (crkava) u predratnim, ratnim i poratnim uvjetima, te prateća nacionalna i religijska homogenizacija.

Religija i crkva zaživjele su u javnom životu, medijima i postale dijelom obrazovnog sustava. Promjenu položaja i uloge religije i crkve u Hrvatskoj nakon 1990. godine pratio je značajan porast iskazivanja religioznosti, što je zabilježeno u više istraživanja odrasle populacije i mladeži (Boneta, 2000; Cifrić, 2000; Črpić i Kušar, 1998; Črpić i Valković, 2000; Goja, 2000; Mandarić, 2000; Marinović Jerolimov, 1999, 2000, 2001, 2002; Zrinšćak, Črpić i Kušar, 2000; Vrcan, 2001). Snažna identifikacija s religijom i crkvom na toj je deklarativnoj razini u nas postala gotovo posvemašnja. Iako je i u vrijeme socijalizma ta identifikacija bila vrlo rasprostranjena, te ukazivala na mogući smjer budućih promjena, sada je njena razina takva da Hrvatsku, uz Poljsku, Irsku i Rumunjsku (Transilvaniju), smješta u sam vrh ljestvice najreligioznijih zemalja Europe (Aračić, Črpić, Nikodem, 2003; Davie, 2002; Zrinščak, Črpić, Kušar, 2000).

Ta izrazita i nagla revitalizacija religije odvijala se i odvija paralelno uz/kroz procese desekularizacije i deprivatizacije. Pojam deprivatizacije uvodi Casanova (1994) opisujući religijsku situaciju modernih društava nakon 80-ih, konstatirajući stanoviti obrat sekularnih trendova, odnosno ulazak religija u javnu sferu s ciljem da sudjeluje u definiranju odnosa na svim razinama i u svim područjima društva. U Hrvatskoj se, kao i u zapadnoeuropskim društvima, reafirmirala religijska tradicija kao dio kulture i društvenog života. Međutim, za razliku od zapada, revitalizacija religije u Hrvatskoj se odvija unutar suprotnih procesa, tj. ne slijedi trendove otkopčavanja religije od političkog društva, ne karakterizira je proces individualizacije, detradicionalizacije i dekolektivizacije odlučivanja, te ne slijedi trend porasta religije a la carte, odnosno religijskog bricolagea. U Hrvatskoj se revitalizacija religije, najšire rečeno, odvija u znaku reagregacije oko eklezijalnih institucija, retradicionalizacije i retotalizacije (Vrcan, 2000). Neki podaci iz empirijskog istraživanja «Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj» iz 2004. godine potvrđuju ove nalaze.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine 94% stanovnika u Hrvatskoj iskazalo je svoju religijsku pripadnost, dok je 6% bilo onih koji su se izjasnili kao agnostici, neopredijeljeni, nereligiozni ili su uvršteni u kategoriju «nepoznato». Među religijski opredijeljenima većina su katolici - 87,83%. Podaci o konfesionalnoj identifikaciji prikazani su u tablici 3.1.

Istraživanje «Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj» koje je 2004. godine proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu na reprezentativnom uzorku odraslog stanovništva Hrvatske, potvrdilo je gotovo istu razinu deklariranih katolika. Zajedno s indikatorima religijske identifikacije, religijske socijalizacije, religijskih vjerovanja i prakse, istraživanje je potvrdilo uočeni trend revitalizacije religije i religioznosti nakon pada komunizma.

Kao što možemo vidjeti u Tablici 3.2. vrlo su rasprostranjeni elementi tradicionalne religioznosti koji se prenose kroz obiteljsku socijalizaciju – religijski odgoj u obitelji i sakramentalna praksa. Isto se odnosi i na usvajanje temeljnih religijskih vjerovanja. Međutim, vidljivo je da su religijska vjerovanja fragmentirana, što je poznata činjenica već desetljećima i iz istraživanja u Hrvatskoj i šire. Razina religijske prakse je znatno niža nego ostali elementi religioznosti.

Osim u ovim temeljnim indikatorima, produbljena analiza je pokazala razliku između uvjerenih vjernika i religioznih koji ne prihvaćaju sve što njihova vjera uči i u svim ostalim istraživanim dimenzijama religioznosti. Religioznije su žene, domaćice, poljoprivrednici, ispitanici nižeg stupnja školske spreme i ispitanici sa sela; nereligiozniji su muškarci, ispitanici višeg stupnja školske spreme, oni «višeg» zanimanja te ispitanici iz gradova. Religiozni i nereligiozni ispitanici razlikuju se i u prihvaćanju tradicionalnih i modernih vrijednosti – religiozni više prihvaćaju tradicionalne vrijednosti, a nereligiozni moderne vrijednosti. Utvrđen je i raskorak između stavova ispitanika i stavova Katoličke crkve u pitanju obiteljskog života, braka i seksualnosti (Marinović Jerolimov, 2005.).

No, osim dominantnog katoličanstva kojem pripada izrazita većina populacije, u Hrvatskoj postoje i druge crkve i vjerske zajednice kršćanske i ne-kršćanske provenijencije. Lista registriranih zajednica u Tablici 3.3. ukazuje dijelom na tu raznolikost.

Za uvođenje vjeronauka u škole bitni su sljedeći pravni dokumenti: Ustav Republike Hrvatske (1990.), Ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice o suradnji u području obrazovanja i kulture (1996.), Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o vjeronauku u javnim školama i javnim predškolskim ustanovama (1999.), Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (2002.) te ugovori između šest vjerskih zajednica i Vlade Republike Hrvatske o pitanjima od zajedničkog interesa (2002. i 2003.).

Ustav Republike Hrvatske definira religijske slobode, religijska prava i zaštitu tih prava u člancima 14, 17, 39 i 40. Za ovu temu je, međutim, bitan članak 41 koji je temelj utvrđivanja ostalih pravnih i službenih akata s obzirom na vjerske zajednice:

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, so­cijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Za neke vjerske zajednice vrlo je važan i članak 47.:

Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana. Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.

Vlada Republike Hrvatske potpisala je posebne ugovore kojima se reguliraju prava vjerskih zajednica s obzirom na financiranje, pastoralnu brigu u bolnicama, zatvorima i oružanim snagama, povratu nacionalizirane imovine, suradnja na području obrazovanja i kulture (1996.) i gospodarstva (1998.).

U ovom kontekstu važan je «Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske u području obrazovanja i kulture» potpisan 19. prosinca 1996. godine kojim se reguliraju međusobni odnosi. Obje su se strane složile:

• da se ugovor temelji na člancima 14, 40 i 68 Ustava Republike Hrvatske, na deklaraciji Gravissimum educationis Drugog Vatikanskog sabora i Kanonskom zakonu;
• da se ima u vidu nezamjenjiva povijesna i sadašnja uloga Katoličke Crkve u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda, te njezina uloga na području kulture i obrazovanja;
• da se uzima na znanje da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi.

Ugovor garantira katolički vjeronauk u svim javnim školama, srednjim školama i predškolskim ustanovama kao izborni predmet (ali obavezan za one koji ga izaberu).

Naglašava da će se roditeljima i punoljetnim učenicima omogućiti da izaberu vjeronauk pri upisu u školu na način da njihova odluka ne bude povod bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja. Također je naglašena mogućnost prestanka pohađanja vjeronauka, o čemu roditelj treba obavijestiti ravnatelja škole na početku školske godine.

Ugovorom se, također naglašava da sve javne obrazovne ustanove trebaju uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike.²

Ugovorom se utvrđuje da će program katoličkog vjeronauka biti reguliran posebnim ugovorima između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije. Vjeronauk mogu predavati samo učitelji koji imaju ispravu o kanonskom mandatu (missio canonica) koji izdaje dijecezanski biskup. Programe, sadržaj udžbenika i didaktički materijal izrađuje Hrvatska biskupska konferencija a potvrđuju nadležna tijela Republike Hrvatske koja ga uključuju u kurikulum. U skladu sa odlukom o svim školskim udžbenicima Vlada Republike Hrvatske pokriva sve troškove štampanja udžbenika za vjeronauk. Predstavnici državne i crkvene vlasti nadgledaju kvalitetu provođenja vjeronauka u skladu sa crkvenim i državnim zakonima.

Garantira se i mogućnost organiziranja dodatnih religijskih aktivnosti u prostorima škola. Nadalje, Katoličkoj crkvi daje se pravo organiziranja predškolskih ustanova, te škola na svim razinama i upravljanja njima prema kanonskom zakonu i državnim zakonima. Te škole imaju sva prava i dužnosti kao i ostale škole, također i s obzirom na financiranje.³

Temeljem članka 2 ovog Ugovora potpisan je i «Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o vjeronauku u javnim školama i javnim predškolskim ustanovama».

Ovaj ugovor regulira vjeronauk u javnim osnovnim i srednjim školama kao izborni predmet jednak svim ostalim predmetima, broj učenika (sedam) potrebnih da bi se organizirala nastava vjeronauka, obvezu crkvenih i državnih vlasti da informiraju roditelje i učenike o ciljevima i sadržaju predmeta, broj sati nastave tjedno (dva), kompetencije u izradi kurikuluma ( Hrvatska biskupska konferencija), potvrđivanje kompetencija (Ministarstvo obrazovanja)⁴ te odgovornosti za obrazovanje vjeroučitelja i potrebnu razinu obrazovanja vjeroučitelja. Hrvatska biskupska konferencija obvezna je ministarstvu podastrijeti listu obrazovnih institucija za vjeroučitelje. Za vjeronauk u svim školama odgovoran je Nacionalni katehetski institut. Brigu oko vjeronauka u školama i predškolskim ustanovama vode dijecezenski biskup i savjetnik u dijecezenskim uredima za vjeronauk.

Treba naglasiti i članke 11 i 12 ovoga ugovora, jer se oni razlikuju od ugovora koje je Vlada RH potpisala s ostalim vjerskim zajednicama. Članak 11 govori da je katolička religijska tradicija duboko ukorijenjena u hrvatskom kulturnom naslijeđu, što će se uzimati u obzir u javnom hrvatskom školskom sustavu, osobito u realizaciji odgovarajućih religijsko-kulturnih inicijativa i programa koji obuhvaćaju različita područja društvenog i kulturnog života izvan školskog sustava. Iako se obredi održavaju u crkvama, u posebnim prigodama oni se mogu održavati i u školama, uz dozvolu ravnatelja i školskih vlasti, podrazumijevajući dobrovoljno sudjelovanje učenika i profesora. Škole mogu organizirati u svojim prostorima susret učenika i profesora s dijecezenskim biskupom kada je u posjetu svojoj župi. Članak 12 omogućava župnim svećenicima da, zbog prirode njihove službe, imaju pravo provoditi nastavu vjeronauka u školama nekoliko puta tjedno.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica donesen je 2002. godine. Za našu temu značajan je članak 13 ovoga zakona, jer se njime određuje položaj vjeronauka u predškolskim ustanovama, te osnovnim i srednjim školama:

(1) Na traženje roditelja ili skrbnika u ustanovama pred­školskog odgoja, program predškolskog odgoja sadrži vjerski odgoj. Vjerski se odgoj ustrojava sukladno zakonu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.

(2) Na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornog predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.

(3) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskog odgoja i nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama izvode osobe koje ispunjavaju uvjete utvrđene propisima i ugovorima iz stavka 1 i 2 ovoga članka.

(4) Ministarstvo nadležno za predškolski odgoj, osnovno školstvo i srednje školstvo, na prijedlog vjerske zajednice, daje suglasnost na programe vjerskog sadržaja koji se ostvaruju u ustanovama predškolskog odgoja, donosi plan i program nastave vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama, te odobrava udžbenike i didaktička sredstva.

(5) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskog odgoja i nastava vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama odvojeni su od vjerskog odgoja i vjeronauka u vjerskim zajednicama. Pod uvjetima iz stavka 1 i 2 ovoga članka djeca, odnosno učenici imaju pravo sudjelovati u predškolskom odgoju, odnosno nastavi vjeronauka bez obzira sudjeluju li u vjerskim aktivnostima koje se provode izvan predškolskog odgoja, odnosno osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.

Također je značajan stavak 3 članka 18 kojim se izjednačavaju socijalna prava i položaj polaznika vjerskih škola i učilišta za pripremanje svećenika i drugih vjerskih službenika pod uvjetima kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i učilišta.

Odmah nakon usvajanja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, Vlada RH potpisala je Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa sa Srpskom pravoslavnom crkvom i Islamskom vjerskom zajednicom (2002. godine) a kasnije i s Evangeličkom crkvom, Reformiranom kršćanskom crkvom, Evanđeoskom pentekostnom crkvom i njenim pridruženim crkvama Crkvom Božjom i Savezom pentekostnih crkava, zatim Adventističkom crkvom, Reformiranim pokretom adventista sedmog dana, Savezom baptističkih crkava, Savezom Kristovih crkava, Bugarskom pravoslavnom crkvom, Makedonskom pravoslavnom crkvom i Hrvatskom starokatoličkom crkvom. (2003. godine). Dogovoreno sklapanje ugovora sa Židovskom zajednicom još nije realizirano. Jehovini svjedoci odbili su potpisivanje ugovora, iako su zainteresirani za rješavanje nekih pitanja s državom kao što su sklapanje brakova i pastoralna skrb u bolnicama.

Prepoznajući društveno korisno djelovanje pojedinih Crkava u vjerskom, kulturnom i obrazovnom području Vlada je ove ugovore s vjerskim zajednicama sklopila: sa željom da uredi odnose na području odgoja, obrazovanja i kulture, te dušobrižničku skrb za vjernike u kaznionicama, zatvorima i odgojnim zavodima, bolničkim zdravstvenim ustanovama i ustanovama za socijalnu skrb, kao i za vjernike pripadnike oružanih snaga i policije; u namjeri stvaranja i održavanja boljih uvjeta vjerskog djelova­nja; u nastojanju osiguranja materijalnih uvjeta za vjersko djelova­nje.

Ugovori se baziraju na Ustavu RH i međunarodnim konvencijama i standardima, a sklopljeni su u cilju uzajamne suradnje za dobrobit svih građana bez obzira na vjersko uvjerenje. Ovi ugovori sadrže sve iste članke kao i ugovori sa Katoličkom crkvom, ali bez spomenutih članaka 11 i 12.

Na prijedlog Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske, Prosvjetni savjet Hrvatske je 10. lipnja 1990. godine donio odluku da se u osnovnim i srednjim školama za održavanje vjerske nastave besplatno ustupi prostor vjerskim zajednicama. Slijedila je potom i preporuka Gradskog sekretarijata za obrazovanje u Zagrebu «da su škole dužne, na zahtjev roditelja osigurati prostor i vrijeme za održavanje vjeronauka u organizaciji vjerskih zajednica». Hrvatski biskupi traže uvođenje vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovne i srednje škole 12. lipnja. 1990., a 19. lipnja 1991. upućuju javnosti «Poruku o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici». Na temelju odluke Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske, počevši od školske godine 1991/92. uvodi se nastava vjerske pouke, odnosno vjeronauk, kao izborni nastavni predmet. Osiguranje potrebnog broja vjeroučitelja prepušteno je vjerskim zajednicama, kao i njihova izobrazba, te sadržaj i način na koji će ona biti izvedena. Međunarodnim ugovorom «O suradnji na području odgoja i kulture», koji je potpisan 1996. godine između Republike Hrvatske i Svete Stolice, hrvatska država obavezala se omogućiti izvođenje nastave katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama. Kao rezultat potpisivanja toga ugovora slijedio je (provedbeni) «Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama», koji su potpisali Hrvatska biskupska konferencija i Vlada Republike Hrvatske, koji je ozakonio vjeronauk u javnim školama, na temelju «načela podijeljene odgovornosti države i Crkve»⁵.

Nakon donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u Hrvatskoj (2002.) i drugim vjerskim zajednicama pružena je mogućnost sklapanja ugovora s državom, kojima bi se regulirala određena područja djelovanja zajednice pa tako i izvođenje vjeronauka u školama. Dakle, prihvaćen je pristup koji omogućava izvođenje konfesionalnog vjeronauka u školama, u više konfesionalnih varijanti. Nastavne programe vjeronauka izradilo je 6 vjerskih zajednica, a potvrdilo ih je Ministarstvo prosvjete i sporta Republike Hrvatske 1991. godine za katolički, pravoslavni, islamski, židovski vjeronauk, te za adventiste i Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Prve javne rasprave o uvođenju vjeronauka i/ili religijske kulture počele su se voditi sredinom 1990. godine. Političke i prosvjetne vlasti su deklarativnim dokumentima ubrzavale taj proces, koji dijalog predstavnika vjerskih zajednica i znanstvene javnosti nije mogao slijediti, pa je u javnosti prevladalo mišljenje da je politika donijela odluku, a da su na brzinu organizirane rasprave samo alibi i da se vode zbog potrebe za «kvazinaučnom verifikacijom političke odluke»⁶. Da je u tim riječima bilo istine svjedoči i zbrka koja se javljala u shvaćanju osnovnih pojmova: religijske i religiozne kulture, nerazumijevanje razlika među njima, čak i kod teologa, a osobito kod novinara.

Komisija Katehetskog vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije i Katehetski institut Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu organizirali su od 18.-21. rujna 1990. interkonfesionalni i interznanstveni skup o pitanjima međuodnosa religijske kulture, škole i društvenih medija. Odlikovala ga je konfesionalna otvorenost, ali ne i interdisciplinarni pristup. Naime, sudjelovali su uglavnom pripadnici vjerskih zajednica i teolozi, a znanstvenici koji se bave religiologijom izostali su (osim sociologa don Ivana Grubišića)⁷. Neki su pozvani, a nisu došli, a neki nisu ni pozvani, s obrazloženjem da je «(bio) kratak rok organizacije a možda su i administrativni zastoji u pitanju» (Baričević, 1990)⁸. Stoga su mediji taj skup duhovito nazvali «Skupni portret u crno – bijelom»⁹.

Javne rasprave su sporadično vođene, kako u razdoblju koje je prethodilo donošenju zakonskih normativa, tako i u čitavom razdoblju vjeronaučne prakse u Hrvatskoj, a osnovni ton su im davali teolozi Katoličke crkve. U raspravama o dva moguća pristupa religijskom fenomenu u nastavi, religijska kultura postepeno je marginalizirana, a konfesionalna religiozna kultura kojoj je kod većine sudionika u raspravi davana prednost, na kraju je svoj zakonski vid dobila u konfesionalnom (katoličkom) vjeronauku¹⁰. Među sudionicima tih rasprava iskristalizirale su se dvije struje: većinska koja se zalagala za vjeronauk, a koju su u većini činili katolički teolozi i manjinska (u kojoj su uz neke katoličke teologe bili uglavnom teolozi i pripadnici manjinskih religija i svjetovni stručnjaci), koja je naglašavala opasnost instrumentalizacije i politizacije religijskog i apelirala da se laička škola ne dovodi u pitanje, davajući prednost nekonfesionalnom predmetu – religijskoj kulturi.

Argumenti za uvođenje konfesionalnog (katoličkog) vjeronauka svodili su se na sljedeće:

• katoličke vjerske tradicije duboko su ukorijenjene u hrvatskoj kulturnoj baštini;¹¹
• religiozni sadržaji su iz ideoloških razloga bili prešućivani ili iskrivljavani u prošlosti;
• vjeronauk omogućuje upoznavanje i razvijanje vlastitog te upoznavanje i poštivanje tuđeg kulturnog i vjerskog identiteta.

Argumenti protiv uvođenja vjeronauka (i procedure kojom je vjeronauk uveden), a za nekonfesionalnu religijsku kulturu bili su sljedeći:

1. Ministarstvo prosvjete i kulture RH je donijelo odluku o uvođenju vjeronauka u škole prije nego što se čulo što o tome misli javnost¹², stručnjaci¹³, profesori i učitelji¹⁴;
2. škola je javna ustanova a to neće biti ako u nju uđe crkva ili džamija¹⁵;
3. vjera ne može biti okvir i svjetonazor u državnoj školi i dosljedno treba provoditi odvojenost države od crkve¹⁶;
4. treba zakonski omogućiti otvaranje konfesionalnih škola u okviru kojih se može posredovati konfesionalni svjetonazor¹⁷;
5. deficit duhovne i civilizacijske kulture i znanja treba nadoknaditi religijskom kulturom koja će uzeti u obzir multikonfesionalni karakter društva, jer se duhovnost ne smije svesti na konfesionalni model¹⁸;
6. opasnost prozelitizma jer religijsko obrazovanje kakvo se provodi u crkvama može postati predmetom konfesionalnog nerazumijevanja¹⁹;
7. vjeronauk kao odgoj u vjeri i za vjeru pripada području obitelji i crkvenih zajednica²⁰;
8. religijska kultura kao edukativan a ne indoktrinirajući predmet, jer je doktrinarnim sadržajima mjesto u vjerskim zajednicama²¹;
9. kao obavezan predmet vjeronauk bi dobio svjetovno ruho²²;
10. vjeru ne treba učiti, ona treba biti stil života²³.

Diskusije u medijima nastavljale su se povremeno i kasnije, osobito nakon bitnih datuma u procesu ozakonjivanja konfesionalnog vjeronauka²⁴. Argumenti s obje strane su ostajali isti, stim da se nakon razdoblja sedam godina prakse vjeronauka pojavilo, za njegove kreatore najteže branjivo pitanje: može li doista školski razred zamijeniti zajednicu vjernika i biti stoga pogodan za prijenos vjerskih istina? Argumenti protiv svodili su se na sljedeće:

• jer javne škole po prirodi nisu i ne mogu biti vjerski, nacionalno ili na bilo koji drugi način homogene, pa stoga ne mogu (a niti trebaju) pružiti onu vrstu mistične povezanosti koja osnažuje i potvrđuje vjeru, a kakvu nudi zajednica vjerskih istomišljenika;
• škola može biti samo surogat za ono što vjerska zajednica stvarno treba ponuditi²⁵, «otuđivanje od prirodnog konteksta duhovnog rasta – crkvene zajednice»²⁶;
• vjerske zajednice, kao i ostale nevladine organizacije ograničene su na krug svoga članstva i u pravnoj državi nisu nedodirljive, dok je škola i društvena i državna institucija, sa svojim odgojno-obrazovnim ciljevima i zadacima u službi svih građana, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost²⁷.

Nakon uvođenja vjeronauka, predmeta koji je nastao nekom vrstom sažimanja župskog vjeronauka i konfesionalne religiozne kulture za koju su se zalagali katolički teolozi u većini, uglavnom su utihnule rasprave o uvođenju konfesionalno neutralnog predmeta o kojem se najčešće govorilo kao o religijskoj kulturi, a samo su se sporadično javljali pojedinačni glasovi u njegovu obranu i neke stidljive inicijative. Tako su se koristili i različiti nazivi: povijest religija²⁸, znanost o religijama, pa čak i «kulturološki vjeronauk», pojam koji je kolokvijalno upotrijebio Š. Omerbašić²⁹. Do danas sličan predmet nije uveden u javne škole. Katolička crkva je snažno kritizirala koncept nekonfesionalne religijske kulture, čak je i sam kardinal Josip Bozanić (predsjednik Hrvatske biskupske konferencije) tvrdio da postoji namjera da se "preko neke religijske kulture uvodi sinkretistička religijska poruka, neka vrsta neutralne religije kao dijela novog svjetskog poretka."³⁰

Kao alternativni predmet vjeronauku u srednjim školama uvedena je etika, koja je jednu čitavu školsku godinu (2. razred) posvećivala povijesti religija i religijskim promjenama u suvremenom svijetu. Međutim, 2000. godine Ministarstvo obrazovanja uvodi novi program etike u kojem su religijski sadržaji sasvim izostavljeni, bez ikakvog komentara. Taj potez Ministarstva ostao je bez ikakvog medijskog i stručnog odjeka u javnosti.

Posredovanje religijskih sadržaja u školama može biti ostvareno barem na dva načina: konfesionalno: kao religiozno obrazovanje (vjeronauk)³¹ i nekonfesionalno: kao poseban predmet³² ili u sklopu ostalih predmeta. Konfesionalnom vjeronauku je cilj promicati obvezu prema nekoj određenoj religiji, a religijskoj kulturi je svrha prenošenje informacija o religiji/religijama, poticanje shvaćanja o religiji općenito, te osposobljavanje učenika da mogu sagledati različite religije i svjetonazore za eventualni vlastiti osviješteni odabir.³³ Vjeronauk kao katehisis zapravo je «inicijacija i vođenje katekumena u njihovom istinskom rastu i razvoju u vjeri (kultiviranje vjere)». (Skledar, 2001).

U hrvatskim školama konfesionalni vjeronauk uveden je u nastavu 1991/1992. godine. Uvođen je postepeno, ovisno o broju zainteresiranih učenika i raspoloživih nastavnika (Peranić, 1998). Na samom početku primjećeno je i određeno neravnopravno tretiranje vjeronauka, naročito u vezi s položajem predmeta u dnevnom rasporedu i u školama gdje ravnatelji nisu tretirali vjeronauk kao ostale predmete. Isti autor ističe i neke druge probleme koji su se javljali prilikom uvođenja predmeta u škole: nezavršeni silabus, nepostojanje udžbenika ili priručnika za nastavnike, nedostatan broj nastavnika, neodgovarajuće obrazovanje laika koji su u početku poučavali vjeronauk, nedostatak pedagoškog obrazovanja svećenika i časnih sestara koji su poučavali predmet i koji su se bojali kako će ih prihvatiti drugi nastavnici (Peranić, 1998).

Čimbenici u crkvi zaduženi za vjeronauk stoga su posvećivali posebnu pozornost osobnosti nastavnika, koji su, da bi bili prihvaćeni od učenika i ostalih nastavnika, morali biti jednostavni, simpatični i humani.³⁴

Nastavni plan i program za osnovnu školu u Republici Hrvatskoj donešen je 1999. godine. Što se tiče vjeronauka, navedeno je samo da pripada izbornoj nastavi i da mu je satnica 2 sata tjedno, odnosno 70 sati godišnje. Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije regulirano je da će nastavne planove katoličkog vjeronauka, na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije (koja će ih i izrađivati), donositi ministar obrazovanja.

Prvi plan i program katoličkog vjerskog odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi objavljen je 1991. godine. Kao opsežan dokument, 1998. godine objavljen je obnovljeni Plan i program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi. Na temelju članka 3 stavka 4 Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama koji je potpisan u siječnju 1999. godine između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije, ministar prosvjete i sporta, na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije donio je Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi (II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje). Taj izmijenjeni program, kao i njegovo I. izdanje iz 1998. godine, ima teološko-ekleziološke i antropološko-pedagoške temelje, načela i kriterije³⁵, a i izmjene iz 1998. i 1999. godine nastale su u skladu s društvenim i crkvenim promjenama koje donose uvijek nove vjersko-odgojne i inkulturacijske izazove povezane s potrebama učenika i njihovog ukupnog obrazovanja u školi (Program..., 1999).

Katolički vjeronauk, prema Programu (1999.), naglasak stavlja na cjeloviti odgoj čovjeka, te imajući u vidu religioznu dimenziju, na promicanje osobnih i društvenih općeljudskih i vjerničkih vrednota. Konfesionalno obilježje vjeronauka utemeljeno je na univerzalnom odgojnom i kulturnom značenju religiozne činjenice za osobu, kulturu i cijelo društvo. Načela školskog vjeronauka su sljedeća: vjernost Bogu i čovjeku, ekumenska i dijaloška otvorenost i korelacija u vjerskom odgoju i obrazovanju (međupredmetna korelacija u skladu s načelima cjelovitog odgoja učenika) i interkulturalni pristup vjerskom odgoju i obrazovanju.

Katolički vjeronauk u osnovnoj školi povezuje Objavu i crkvenu tradiciju sa životnim iskustvom učenika. Cilj mu je ostvarivanje sustavnog i cjelovitog, ekumenski i dijaloški otvorenog upoznavanja katoličke vjere na informativno-spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini, radi postignuća zrelosti kršćanske vjere i cjelovitog općeljudskog i vjerskog odgoja učenika.³⁶ Takvom obavezno-izbornom predmetu kao što je vjeronauk u osnovnoj školi nije predviđen alternativni predmet.³⁷ Istovremeno se religijski sadržaji posreduju i kroz neke druge predmete: povijest, geografiju, književnost i umjetnost. No, mjera u kojoj se oni pojavljuju nije dovoljna, a način na koji su predstavljani svih ovih godina nije uvijek bio najadekvatniji: naime, udžbenici uglavnom impliciraju da djeca već imaju neko prethodno znanje o religijskim činjenicama i povijesnu perspektivu religijskih događanja, što nije realno očekivati. Osim toga, nije samorazumijevajuće ni da autori različitih udžbenika posjeduju adekvatno znanje o religijskim činjenicama, što pokazuje i niz primjera iz udžbenika. Prisutni integrirani pristup uglavnom je tradicionalnan, zastario i neinventivan, s malo prisutnosti elemenata suvremenosti, aktualnosti i interkulturalnosti. Naprimjer, religijski sadržaji koji se poučavaju u 3. i 4. razredu u predmetu priroda i društvo (prigodne teme - dani kruha, dan spomena na mrtve, Božić, Uskrs) isključivo su kršćanski, odnosno katolički. Činjenica da je Hrvatska dominantno katolička zemlja ne može biti opravdanje za nenavođenje temeljnih religijskih običaja, barem velikih svjetskih religija, tim više što se radi o javnim, a ne konfesionalnim odnosno katoličkim školama.

Hrvatska biskupska konferencija je 1990. godine ustanovila posebnu radnu grupu za religijsko obrazovanje u srednjim školama, koja je izradila Program srednjoškolskog vjeronauka, koji su 1991. godine odobrili hrvatski biskupi. Potom Ministarstvo obrazovanja donosi odluku o uvođenju religijskog obrazovanja u srednje škole. Za razliku od osnovnih, u srednjim školama postoji etika kao alternativni predmet vjeronauku i oba se predmeta poučavaju po 1 sat tjedno, odnosno 35 sati godišnje.

U kurikulumu za srednje škole, osim kroz vjeronauk, religijski sadržaji se posreduju kroz još tri predmeta: etiku, politiku i gospodarstvo i sociologiju (samo u gimnazijama).

Etika se poučava sve četiri godine. U predmetnom programu naglašeno je da se u okviru predmeta ne preferira nijedan određeni svjetonazor ili filozofski smjer, te se osigurava uvažavanje multikulturalizma i filozofske otvorenosti za dijalog. Svake godine, religijski sadržaji mogu se predavati u okviru dvije nastavne jedinice koje se odnose na multikulturalnost, suživot, ljudska prava i univerzalizam, dok je u četvrtom razredu predviđena nastavna jedinica posvećena različitim pristupima moralu od kojih je jedan i religijski pristup.

Sociologija je obvezni predmet u trećem razredu gimnazije a poučava se dva sata tjedno. O religiji u udžbeniku postoji zasebno poglavlje koje obuhvaća sociološko određenje religije, odnos magije i religije, klasike sociologije religije, vrste religijskih organizacija, sekularizaciju, povezanost religije i društvenih promjena te religijske zajednice u Hrvatskoj. Nastavnik sam odlučuje koje će teme produbiti.

Politika i gospodarstvo je obvezni predmet u svim srednjim školama u trećem ili četvrtom razredu i predaje se jedan sat tjedno. Jedna nastavna jedinica pod nazivom politika i vjera posvećena je spomenutom odnosu, s obzirom na prava čovjeka i građanina.

U usporedbi s nekim europskim zemljama gdje se religijsko obrazovanje nominalno javlja u konfesionalnoj varijanti, i gdje je u prvom planu postizanje obrazovnog cilja (znanje o religijama uz znanje o svemu ostalom), hrvatski program vjeronauka, uz taj cilj apostrofira doktrinarni cilj (sticanje znanja, vještina i vrijednosti koji čine bit katoličke vjere i poticanje religijskog doživljavanja), pastoralni cilj (povezanost s vjerskom praksom i određenim načinima ponašanja koja se vežu uz nju) i evangelizacijski cilj (širenje katoličke religije). Naglašena je formativna narav kršćanskih (katoličkih) vrijednosti u obrazovanju. Za razliku od nekih drugih zemalja (Finska, Švedska, Norveška, Engleska...) radi se o predmetu koji ne samo da daje znanje o vjeri, već i poučava u vjeri (kao i u Irskoj, Škotskoj, Austriji i Njemačkoj). Dakle radi se prvenstveno o poduci jedne određene vjere, a tek onda ostalih religijskih i nereligijskih svjetonazorskih pristupa. Radi se o predmetu koji je (komplementarno sa župskim vjeronaukom) prije svega namijenjen potpomaganju prijenosa vjerskog znanja (tradicije) koje se dobiva u obitelji i crkvi (što se desetljećima u Hrvatskoj samo na taj način i odvijalo).

U nastavku će biti ukratko razmotren sadržaj vjeronaučnih udžbenika, s osobitim naglaskom na predstavljanje drugih religija.

Izrada kurikuluma i udžbenika slijedila je političke i pravne procese koji su vodili uvođenju vjeronauka u škole. Katolička crkva je u početku koristila već postojeće udžbenike župnog vjeronauka kao osnovu kreiranja novih udžbenika, osobito kada su u pitanju bile osnovne škole (Peranić, 1998).

Zbog "nedostatka recentnih domaćih predložaka programa i udžbenika za vjeronauk i nedostatka vremena" (Paloš,1998), prethodno spomenuta Komisija izabrala je austrijski program za srednje škole kao osnovni okvir i pokušala ga prilagoditi hrvatskoj crkvenoj i socio-kulturnoj klimi. U proljeće 1991. godine, program je javno proglašen i izrada vjeronaučnih udžbenika za srednje škole mogla je početi. Udžbenici su objavljeni između 1992. i 1994. godine ³⁸ i otada su revidirani nekoliko puta. Uglavnom slijede teme koje su predstavljene u programu. Sve teme su prezentirane "u kontekstu Božje objave".

Kao i program, i udžbenici su čvrsto utemeljeni na doktrinarnom učenju Katoličke crkve i njenoj normativnoj teologiji. Udžbenici komuniciraju moralne vrijednosti koje proizlaze iz katoličkog etičkog učenja. Iz pregleda programa i udžbenika vidljiv je naglasak na formativnoj prirodi kršćanskih (katoličkih) vrijednosti u obrazovanju – pomaganje u formiranju kršćanskog odnosno katoličkog identiteta. Kao što je prethodno spomenuto, jedan od principa školskog vjeronauka je "ekumenska i dijaloška otvorenost". Uvažavajući taj princip, autori udžbenika predstavljaju monoteističke religije (kršćanstvo, judaizam i islam) i orijentalne religije (hinduizam, budizam, konfucijanizam i taoizam). Unutar ograničenja koja su inherentna konfesionalnom pristupu, nekatoličke religije predstavljene su sistematično i tolerantno.

Iz udžbenika vjeronauka je očigledno nastojanje da ozbiljno i tolerantno prezentiraju druge kršćanske religije i ne-kršćanske religije. Ali konfesionalni pristup je ograničen već po definiciji, bez obzira koliko bio tolerantan ili dijaloški usmjeren. Bez obzira koliko bio ekumenski usmjeren, on vrednuje religije s konfesionalnog stajališta. Na primjer, kako nastavnici vjeronauka mogu učenicima predstaviti novodobnu duhovnost a ne vrednovati je? Taj problem vidljiv je u udžbenicima vjeronauka. Tolerantni i dijaloški pristup dolazi u pitanje kada se radi o novim religijskim pokretima čija se autentičnost i distinktivnost negira. Novi religijski pokreti su predstavljeni kao posljedica različitih nedostataka crkve i društva. Termin "sekta" u kontekstu novih religijskih pokreta ima negativne konotacije ("mladi su često žrtve sekta"; "sekte – otuđenje od njihovih vlastitih korijena"; "adolescencija kao vrijeme bijega"; "making a god to one s liking (zlatno tele); "nekritička interpretacija Biblije"; itd.)

Evangelizacija kao cilj je naglašena u vjeronaučnim udžbenicima, što je vidljivo iz mnogih naslova u sadržaju udžbenika: "Isus Krist je ispunjenje težnji koje postoje u svim svjetskim religijama"; "Isuse, oslobodi me idola – moći, uživanja, ovisnosti, različitih religijskih pokreta i sekta"; itd.

Islamska vjerska zajednica izradila je udžbenike za sve razrede osnovne (osim za drugi i treći razred) i srednje škole. Za drugi i treći razred osnovne škole koristi se knjiga Ševka Omerbašića "Islamska čitanka". Sve udžbenike odobrilo je Ministarstvo obrazovanja. U udžbenicima ne postoje posebna poglavlja posvećena drugim religijskim tradicijama, ali tolerancija prema drugim ljudima koji nisu muslimani je jasno naznačena (na primjer, u poglavlju pod naslovom "Islam", u kojem su predstavljeni osnovni islamski principi): odnos između muslimana i ne-muslimana "mora biti u skladu s humanim islamskim principima", što je potkrijepljeno citatom iz Kur’ana: "Da je tvoj Gospodar htio, sve bi na Zemlji isto vjerovalo. Zar ćeš ti ljude mrziti dok ne postanu vjernici?” (Omerbašić, 2001: 83).³⁹

Srpska pravoslavna crkva ima udžbenike od prvog do trećeg razreda osnovne škole i za prvi i drugi razred srednje škole (u tijeku je postupak izdavanja dozvole Ministarstva obrazovanja). Odobren je priručnik za nastavnike za osnovne škole. Ostale vjerske zajednice ne poučavaju konfesionalni vjeronauk u javnim školama, već samo u svojim crkvama/zajednicama, pa nisu obvezne imati udžbenike.

Za obrazovanje nastavnika vjeronauka odgovorne su religijske zajednice, što je regulirano Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica i navedenim ugovorima s pojedinim zajednicama.

Dozvolu o poučavanju vjeronauka u javnim školama izdaju vodeća tijela vjerskih zajednica, a zaduženi su i za oduzimanje tih dozvola u slučaju nedostataka s obzirom na ispravnost poučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe. (Ugovori 1999., 2002., 2003.). Dozvolu potvrđuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u skladu s pravnim aktima za sve ostale nastavnike u javnim školama.

Nastavu vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama mogu izvoditi vjeroučitelji s visokom stručnom spremom (VII/I) dok u svim razredima osnovne škole nastavu vjeronauka mogu izvoditi i vjeroučitelji s višom stručnom spremom (VI). Kad se za izvođenje nastave vjeronauka u javnoj osnovnoj ili srednjoj školi odnosno vjerskog odgoja u javnoj predškolskoj ustanovi ne može osigurati odgovarajuća osoba, nastavu vjeronauka odnosno vjerski odgoj može izvoditi i druga osoba ako joj nadležno tijelo Crkve izda ispravu o mandatu.

Vjeroučitelji su, u skladu sa zakonom, članovi odgajateljskog vijeća u predškolskim ustanovama, te učiteljskog odnosno nastavničkog vijeća u osnovnim i srednjim školama, a imaju ista prava i dužnosti kao i ostali nastavnici u javnim školama. Dužni su, kao i ostali nastavnici, položiti stručni ispit, imaju pravo na promociju u u status mentora ili savjetnika mlađim kolegama.

Nastavnici katoličkog vjeronauka obrazuju se na Katehetskim institutima i Teološkim fakultetima.⁴⁰

Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije odgovoran je za trajno obrazovanje nastavnika katoličkog vjeronauka, kao i za dodatno obrazovanje kroz seminare. Tijekom godine organizira se mnogo takvih seminara i onim nastavnicima koji ih ne pohađaju može se oduzeti dozvola (missio canonica).⁴¹ Kao što je već spomenuto, početkom 1990-tih nije bilo dovoljno obrazovanih nastavnika za nastavu vjeronauka. U početku su vjeronauk predavali samo svećenici i časne sestre, no oni su većinom bili bez metodičkog i didaktičkog obrazovanja. No, postupno su se u nastavu počeli uključivali nastavnici laici i stjecati potrebno obrazovanje. Dogovoreno prijelazno razdoblje (1991./1992. i 1995./1996.) dva puta je produženo da bi do 2000. godine oni nastavnici koji nisu imali potrebni stupanj obrazovanja taj stupanj postigli (Kurečić, 1998.).

Prema podacima Nacionalnog katehetskog ureda danas u javnim osnovnim školama vjeronauk predaje 2 454 nastavnika. Među njima je više laika nego časnih sestara i svećenika. U srednjim je školama 413 nastavnika vjeronauka. Katolički vjeronauk u osnovnim školama pohađa 84% učenika.⁴²

Islamski vjeronauk poučava 14 nastavnika u 46 škola u Hrvatskoj. U javnim školama pohađa ga 690 učenika. Nastavnici su obrazovani na Islamskom fakultetu u Sarajevu u susjednoj Bosni i Hercegovini te u drugim zemljama (u Turskoj i Maleziji npr.). Dodatnih 540 učenika pohađa nastavu vjeronauka u zagrebačkoj džamiji.⁴³

U Istočnoj Hrvatskoj, u Osječko-Poljskoj i Baranjskoj eparhiji gdje je najviše pripadnika srpske manjine, nastavu vjeronauka za oko 4000 učenika obavlja 30 nastavnika.⁴⁴

Stavovi prema vjeronauku u javnim školama bili su ispitivani u dva istraživanja provedena 1989. i 1996. godine na reprezentativnim uzorcima odrasle populacije Hrvatske.⁴⁵

U istraživanju iz 1989. godine na pitanje «Da li bi crkvenim organizacijama trebalo omogućiti veću ulogu u obrazovanju?» 68% odraslih stanovnika Hrvatske odgovorilo je da se slaže, a 32% da se tim ne slaže. Dakle, podaci ukazuju na tolerantnost i spremnost na prihvaćanje veće uloge crkve u obrazovanju djece kod većine ispitanika. U istraživanju iz 1996. godine na pitanje: «Što mislite o uvođenju vjeronauka u škole?» 28% ispitanika je odgovorilo da bi «vjeronauk trebao biti obvezan u školi», 65% da bi «trebao biti izborni predmet» dok je 7% izjavilo da bi «vjeronauk trebalo izbaciti iz škole». Prema tome, većina je ispitanika bila za postojeće rješenje.

Zanimljivi su također podaci iz istraživanja "Djeca i mediji"⁴⁶ koje je provedeno na reprezentativnom uzorku od 1000 učenika osnovnih škola, od petog do osmog razreda. Na pitanje "Treba li vjeronauk biti predmet u osnovnim školama ili ne?" 48% učenika odgovorilo je «da», a 52% «ne» (Marinović Bobinac, 2001.). U istom istraživanju 62 % ispitanika smatra da u nastavu treba uvesti predmet zaštita okoliša, a 60 % da treba uvesti seksualni odgoj.

Neki od nalaza empirijskog istraživanja «Evaluacija nastavnih programa i razvoj modela kurikuluma za obavezno obrazovanje u Hrvatskoj» također su relevantni i za ovu temu.⁴⁷

Prema mišljenju učitelja i nastavnika sadašnji nastavni programi su suviše opsežni i zastarjeli. Smatraju da je sadašnji kurikulum potrebno sadržajno i predmetno restrukturirati, odnosno inovirati sadržaje – 34 % nastavnika smatra da u školi ne bi trebalo poučavati vjeronauk. Pri tome se zalažu za uvođenje više stranih jezika, informatiku kao obavezni predmet, seksualnu edukaciju, obrazovanje za ljudska prava itd. Značajnim nedostatkom sadašnjeg kurikuluma vide i njegovu nedovoljnu izbalansiranost, koja se očituje u izrazitoj podzastupljenosti «odgojnih» predmeta kojima bi trebalo povećati satnicu (likovna, glazbena, tjelesna i zdravstvena i tehnička kultura) i prezastupljenosti nekih drugih kojima bi trebalo smanjiti satnicu (51% nastavnika navodi ponajprije vjeronauk) (Baranović, 2005). Iz analize nastavnih programa proizlazi da promjene trebaju ići u smjeru razrade koherentnog, izbalansiranog i integriranog nacionalnog kurikuluma. Za Hrvatsku, kojoj ulazak u Europsku uniju predstavlja jedan od osnovnih strateških ciljeva uvažavanje europskih strateških opredjeljenja i prilagođavanje europskom obrazovnom kontekstu čini jednu od osnovnih razvojnih pretpostavki u području obrazovanja. Stoga je u programiranju razvoja nacionalnog kurikuluma, pored stanja u vlastitom obrazovnom i socijalnom kontekstu, potrebno uzeti u obzir iskustva i razvojne trendove u Europi i u svijetu (Baranović, 2005).

Poslije pada komunizma položaj i uloga religije i crkava se potpuno promijenio. Religija je postala čimbenik u javnom životu, medijima i obrazovnom sustavu.

Različiti pravni akti (Ustav, Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica i ugovori između vjerskih zajednica i Vlade Republike Hrvatske) omogućili su uvođenje vjeronauka u škole, što je bilo praćeno raspravama o tome treba li religijsko obrazovanje biti konfesionalno ili nekonfesionalno.

Vladajuće političke strukture toga vremena, uz Katoličku crkvu, snažno su podržavale konfesionalni pristup. Druge vjerske zajednice u početku nisu podržavale konfesionalni vjeronauk u školama, a kasnije, kada su i same došle u situaciju mogućnosti potpisivanja ugovora o uzajamnom interesu s hrvatskom Vladom, prihvaćen je i vjeronauk u javnim školama. Za nekonfesionalni pristup religijskom obrazovanju zalagali su se intelektualci iz različitih područja društvenog života, uključujući i vjerske zajednice. Postepeno, nekonfesionalni pristup je marginaliziran.

Dakle, situacija u hrvatskim osnovnim školama je sljedeća. U zadnjih 15 godina konfesionalni vjeronauk kao izborni predmet u svim razredima osnovne i srednje škole dominantni je način posredovanja religijskih sadržaja. Iako ima mjesta raspravi je li javna škola mjesto za poučavanje vjeronauka, je li to u skladu s postulatom o odvojenosti države i crkve, činjenica je da katolički vjeronauk u hrvatskim školama već ima svoju povijest. Ocjenjuje se i tretira kao i svi ostali predmeti u školi. Nastavnici vjeronauka imaju isti status kao nastavnici ostalih predmeta.

Tip religijskog obrazovanja je, prema tome, segregiran i monokonfesionalan (s multikonfesionalnim elementima). Odgovornost za nastavu vjeronauka podijeljena je između crkve i države.

Katolički, pravoslavni i islamski konfesionalni vjeronauk poučavaju se u školama, a u ostalim vjerskim zajednicama vjeronauk se poučava u prostorima crkve/zajednice. Poučavaju ga crkvena lica, kao i laici koji se obrazuju na teološkim fakultetima. Etiku poučavaju većinom profesori filozofije i sociologije.

Tolerancija prema drugim religijama je prisutna u svim udžbenicima, osim prema novim religijskim pokretima, ateizmu i sekularizmu, koji su negativno vrednovani.

Na kraju treba naglasiti da nedostatak alternativnog predmeta znači da su učenici koji nisu religiozno socijalizirani u obitelji i koji ne pohađaju konfesionalni vjeronauk u školama uskraćeni u mogućnosti da upoznaju svijet i vrijednosti različitih religija.